Satyajit Bhatkal

Pozdrav, ja sam Satyahit, živim u Mumbaju, Indija, i zadovoljstvo mi je i privilegija imati priliku govoriti na Konferenciji Kreativnog društva.

Niti jedna vanjska agencija, niti jedna tehnologija, neće moći riješiti naše probleme, osim ako i dok ne budemo u stanju riješiti osnovni problem s kojim se suočava čovječanstvo, a to je društvena podjela, osim ako ne budemo u stanju shvatiti da smo u osnovi svi jedno.

Ipak, svi smo danas podijeljeni. Podijeljeni smo po više načina. I to je temeljna kriza s kojom se suočavamo. Ako smo u stanju to riješiti, imamo priliku riješiti i sve ostalo.

Ako to ne budemo mogli riješiti, znate, znanost i tehnologija, ne vjerujem da će nas moći ikad izvesti iz krize, apsolutno s ruba litice na kojoj smo se našli. Stoga mislim da je prekrasno ovo što se pokušava i privilegija je biti dio ovog razgovora.

Glavni problem na svim razinama je problem klimatskih promjena. Mislim da su klimatske promjene slon u sobi. To će... to se već vrlo, vrlo brzo razotkriva.

To nije nešto što će se dogoditi u budućnosti. To se već događa. Doslovno smo poput... Sigurno vam je poznata priča o žabi u vodi. Dakle, priča je sljedeća: da žabu u stvari stavite u vruću vodu, ona odmah iskoči, jer zna da je voda vruća. Ali ako žabu stavite u vodu koja je sobne temperature i postupno je zagrijavate, znate, ona uživa u temperaturi vode. I dok žaba shvati da je voda opasna, prekasno je. Nema više mogućnost iskočiti.

I mislim da smo sada vrlo blizu tog vrelišta. I potrebna je sva čovjekova domišljatost da nas odvuče s ruba ponora, jer se tu danas nalazimo.

Pa bez obzira na to koga bismo mogli smatrati moćnim. Najveće vojne supersile svijeta, također na nekoj razini, koliko god ironično izgledalo, sebe smatraju bespomoćnima.

I to je istina jer Zemlja prolazi kroz krizu u kojoj se, ako se cijelo čovječanstvo ne okupi i ne složi, barem oko toga, doista se nećemo moći izvući iz ove krize.

Ali kao ljudi, naša povezanost nije proporcionalna tome. Dakle, mi smo nekako pobijedili zakone prirode, ali ne poznajemo vlastitu prirodu, svoje vlastito biće. Tko smo mi?

Kao vrsta, već smo na posuđenom vremenu. Sada vidimo kako klimatske promjene  dosežu prijelomnu točku u mnogim zemljama. Možemo vidjeti kako  okoliš u kojem svatko od nas živi propada i postaje  sve nepredvidljiviji. Imamo uragane u Bombaju koje nikada nismo imali. Dakle, na više razina, mislim da svaki čovjek bilo gdje na svijetu može osjetiti da živimo u razdoblju neizvjesnosti koje je bez presedana.

Sva nacionalna rješenja propadaju. I nadalje će propadati, bez obzira tiču li se zdravlja, tiču li se globalnog zatopljenja, tiču li se gospodarstva. A oni ne znaju kako... ljudi su u stanju to artikulirati.

Osobno sam duboko uvjeren da cjelokupni opstanak naše vrste ovisi o tome da se ujedinimo, da nađemo put zasnovan na dijalogu, na dobroti, na ljubavi, na prevladavanju straha od prihvaćanja razlika.

Ili smo u stanju to učiniti i preživjeti ili ćemo sigurno, sigurno iščeznuti kao vrsta. I bez sumnje, ovo nije nešto što je tako nepredvidivo. Ne trebate biti astronaut da biste to predvidjeli.

Pa, očito je uloga medija povećana, jer mediji imaju mogućnost dosegnuti mnogo, mnogo više ljudi u jednom potezu.

Ova se razina hitnosti može steći samo ako postane dominantna emocija civilnog društva. Nismo mu uspjeli dati takvu razinu hitnosti, onu razinu svjesnosti u javnoj svjesnosti.

Svakako, jedan dio toga je uloga medija, ali očito je to snaga svakog dijela društva. To je ono što roditelji trebaju učiniti. To trebaju raditi škole i fakulteti, to trebaju raditi političari na vlasti, to treba raditi svatko od nas.

Ovo je moja prva interakcija s Kreativnim društvom i apsolutno sam... Volim ideju, znate, ljudi širom, znate, iz svih vrsta životnih sfera koji se okupljaju kako bi se otvorio razgovor o uobičajenim problemima s kojima se suočavamo kao čovječanstvo ili kao dio prirode ili postojanja — na koji god način odabrali gledati na to. Stoga mislim da je to izuzetno, izuzetno važna inicijativa.