Stabilnost, blagostanje, mir - to je bio moj život do određenog trenutka. Ugodno i udobno, činilo se da će uvijek biti ovako, da i ne može biti drugačije. I iznenada se dogodio ekonomski kolaps, domaća je valuta počela gubiti vrijednost velikom brzinom, proporcionalno rastu dolara. Pojavio se strah... Strah od sutrašnjice... Cijene hrane, vode, goriva, lijekova, počele su rasti do nekakvih astronomskih cifri.
Nestašica. Zatvorene su mnoge trgovine, brendovi su jednostavno otišli, drugi su bankrotirali. Čudno je i neobično pitati se gdje kupiti odjeću ako se ukaže potreba.
Lijekovi. Nestali su. Koliko je ljudi s kroničnim bolestima putovalo diljem zemlje od ljekarne do ljekarne u potrazi za lijekovima! Neki su se uspjeli opskrbiti nekoliko mjeseci unaprijed, prije nego što je sve potpuno nestalo s polica, a neki su ostali bez ičega...
Prehrambeni proizvodi. Mnoge su stvari na koje smo naučeni jednostavno nestale. Dobro, nisam izbirljiva u jelu, ali opet... Počeli su se pojavljivati proizvodi niske kvalitete po vrlo visokim, za nas neuobičajenim cijenama. Zamjenski maslac, sir, meso... Na taj način, koliko sam shvatila, proizvođači su pokušavali preživjeti u surovim uvjetima visokih cijena svega.
Pitku vodu obično smo prikupljali iz izvora kojih ima mnogo u planinskim područjima. No, krajem ovog ljeta izvori su počeli presušivati. Nije preostalo ništa drugo nego kupovati vodu, koja je također postala vrlo skupa zbog nestašice i rasta cijene goriva. Primijetila sam paradoks. Postoji jedan planinski izvor u udaljenom selu, s čistom vodom izvrsne kvalitete. Nije presušio ni zimi ni ljeti. Slavina je bila zatvorena, voda nije stala i stalno je tekla, ulazeći u zemlju. Odnosno, ljudi u susjednom području pate bez vode, kupuju je, preplaćuju, a ovdje teče u zemlju i nikoga nije briga... No, logistika lako rješava ta pitanja: treba razmišljati o opskrbi svih područja svime neophodnim i uspostaviti opskrbu...
Gorivo. Odjednom je ponestalo goriva. Benzinske crpke smanjile su svoj radni dan na četiri sata. Neke su potpuno preostale s radom. Redovi automobila za točenje goriva bili su dugi nekoliko kilometara. Naravno, nitko nije točio pun spremnik. Zamislite, stajali ste nekoliko sati u redu na vrućini od 40 stupnjeva, napunili automobil gorivom za 2-3 dana i imali ste sreće. Drugi ljudi uopće nisu imali sreće jer uopće nisu dobili gorivo. Počele su se događati nesreće, svađe, pa čak i pucnjave zbog gužve. Bilo je mnogo fatalnih tučnjava.
Imala sam sreće. Kao medicinskom radniku, napunili su mi spremnik čak za tjedan dana. Svakog sam se ponedjeljka budila s užasom: hoću li danas uspjeti kupiti gorivo, jer do posla ima 17 km?! Javnog prijevoza u našoj regiji nema kao takvog. A posao je jedini izvor prihoda za moju obitelj.
PROMETNE NESREĆE. Redovi za benzin izazvali su brojne strašne nesreće. Automobili jednostavno ne bi stigli usporiti kad bi se ispred njih „iznenada" pojavila ogromna gomila automobila na autocesti ispred benzinske postaje. Jedan slučaj mi se zauvijek urezao u pamćenje. Žena i njenih četvero djece putovali su u glavni grad u zračnu luku kako bi pokupili supruga nakon putovanja. Nikada nisu uspjeli, imali su fatalnu nesreću nedaleko od benzinske postaje. Nitko nije preživio.
Zamislite odraslog muškarca, punog snage, kako stoji na ulici i bespomoćno viče: „Ljudi, pomozite mi! Trebam lijekove za svoje dijete, imam novac, puno novca, spreman sam platiti bilo koji iznos!" Ali lijekova nema. Odjednom je čak i novac prestao rješavati problem. Uvijek smo mislili da je najstabilnija i najbolja investicija nekretnina. A onda se iznenada ispostavilo da se ni zemljišta ni stambeni prostori ne mogu prodati ni u pola cijene! Tko će ulagati u nekretnine u tako nestabilnoj regiji?
Opskrba električnom energijom. Struja je postala oskudna. Shvatili smo da cijela zemlja, iako mala, za opskrbu električnom energijom loži kupljeni dizel. Struja je postala vrlo skupa, bila je dostupna ne više od 2 sata dnevno, a onda je potpuno prekinuta. Zemlja je uronila u tamu.
Svjetski mediji odlučili su popratiti ovaj događaj, i informacije o nedostatku struje u cijeloj zemlji bljesnule su preko TV ekrana. Počeli su me zvati prijatelji, poznanici i rodbina, pitati kako smo, treba li nam pomoć. Hvala vam svima, podržali ste me u teškom trenutku. U duši mi je toplije, nismo sami.
U tom trenutku porazila su me otkrića: koliko smo mi (čovječanstvo) podijeljeni i koliko malo znamo o tome što se događa u susjednoj zemlji; navikli smo vjerovati i ozbiljno shvaćati samo informacije koje prenose službeni mediji. Jer, mnogim sam rođacima rekla što se događa u našoj zemlji, ali su se jako zabrinuli tek kad su vidjeli vijesti na TV-u. Možda je to normalno, ali mediji daju tako malo istinitih informacija i ne pokrivaju širu sliku onoga što se događa u svijetu. I stvaramo neku vrstu iluzije općeg blagostanja.
Građani su ostali sami sa svojim problemima. Svi su se nadali da će uskoro biti izabrana nova vlada i da će svi naši problemi nestati, ali situacija se nije promijenila.
Zamislite bolnice bez struje, ljude koji umiru bez podrške aparata, malu djecu. Smrt jednomjesečne bebe u bolnici, zbog nedostatka struje, dovela je do kaosa, nereda i pucnjave. Ali i to je prošlo nezapaženo od strane vlasti.
Iznenadili smo se kad smo saznali da je sve, apsolutno sve, vezano za dolar. Čak i cijena kravljeg mlijeka u najudaljenijem planinskom selu ovisi o dolaru. I za ovo uvijek postoji objašnjenje: ili se stočna hrana donosi iz drugih zemalja, ili gorivo, ili nešto treće.
Naš se stabilan i uspješan svijet raspao kao kula od karata.
Možda mislite, kakav je ovo grozan blockbuster? Sve se to zapravo događalo u ljeto 2021. godine u Libanonu. Još se uvijek događa. Slučajno sam čula izraz: „Našla si gdje ćeš otići!"
Možda je u drugim zemljama malo mirnije, ali jesu li stabilne, sigurne? - Ne. Uostalom, svi živimo u potrošačkom društvu u kojem se ljudski život uopće ne cijeni. Stavili smo novac na prijestolje. Tko je bogatiji, u pravu je. Prebacili smo svu odgovornost za naše živote na nekolicinu odabranih, stvarajući neograničenu moć za elitu. Imam mnogo prijatelja koji žive u različitim zemljama svijeta. I svi se žale na stalnu inflaciju, pogoršanje životnih uvjeta, neodgovornost i samovolju vlasti. Ovo definitivno nije svijet kakav želimo ostaviti našoj djeci!
Ovo što se događa u našoj zemlji nazvala bih ekonomskim ratom, s milijunima žrtava, ubijenih, upropaštenih. Rat bez ijednog ispaljenog metka. Nema smisla tražiti krivca. Nisam politolog. Većina stanovništva, kao i ja, nije baš dobro upućena u uzroke onoga što se događa. S TV ekrana se slijevaju beskrajne laži. Svaki kanal je u vlasništvu neke političke sile i prebacuje krivnju na svoje suparnike. A narod, na rubu preživljavanja, pokušava pronaći izlaz. Mnogi su počeli postavljati solarne panele. Za nezamislivu količinu novca, budući da su svi već upropašteni! Za manje od 2 mjeseca pojavio se novi porez na ugradnju solarnih panela. Zvuči kao loša šala, ali je istina.
U narodu se rodila izreka - „Sve je dobilo na cijeni, osim naših života!"
Ova se situacija pokazala mogućom, kako ja to vidim, iz sljedećih razloga:
Željela sam ukratko opisati ovo iskustvo kako bi što više ljudi saznalo o ovome, kako bismo svi razumjeli da je naš mali svijet ozbiljno bolestan, a u slučaju katastrofa i kataklizmi, vi i ja, obični ljudi, platit ćemo sve svojim novcem, svojim zdravljem, pa čak i životima. Potrošačko društvo ne podrazumijeva odgovornost, izgrađeno je na pohlepi i sebičnim ambicijama. Igraju se s nama kao s pijunima na šahovskoj ploči. Uostalom, za nekoga je to samo igra, i postoji netko tko profitira od propasti stanovništva! Ovo je ropstvo.
Jasno je da moramo promijeniti sam format odnosa u našem društvu iz potrošačkog u kreativni. Potrošački je format, poput virusa, zavladao cijelim planetom. Njegove najprepoznatljivije značajke su: obescjenjivanje ljudskog života, nedostatak povjerenja u budućnost, stalna inflacija, stalna stimulacija rasta potrošnje, ogromna prekomjerna proizvodnja sa stalnim povećanjem broja ljudi koji žive ispod granice siromaštva, globalizacija s postupnom koncentracijom kapitala u rukama pojedinaca. Osim toga, mi jednostavno ubijamo ekosustav našeg planeta radi zarade.
Već sam nekoliko godina uključena u međunarodni projekt Kreativno društvo i znam da imamo pravo rješenje! Svi možemo živjeti drugačije - u svijetu blagostanja i napretka, gdje je svaki čovjek vrijedan i važan, u svijetu u kojem se napredak postiže velikim koracima i gdje su sva otkrića za dobrobit društva i svakog pojedinca. Za to nisu potrebni skupovi i revolucije, već volja većine. Sada je to za mene prešlo iz teorije u praksu. Nije da netko tamo negdje postaje klimatski izbjeglica ili umire od gladi, to je stanovništvo moje zemlje, cijele zemlje u smrtnoj opasnosti i u vakuumu ravnodušnosti. Dok sam pisala ove retke, stigla je vijest o ekonomskom krahu u dvije susjedne zemlje, dovoljno velikom i značajnom na svjetskoj sceni. Bez sumnje, svatko od nas želi živjeti dobro i biti siguran u budućnost. Zato je sada vrlo važno udružiti napore u izgradnji Kreativnog društva.
Kreativno društvo je novi format života, suprotan potrošačkom, on služi čovjeku. Danas jako puno ljudi diljem svijeta podržava Kreativno društvo. Svatko tko razumije apsurd i slijepu ulicu u koju smo dospjeli, tko uviđa globalnost naših problema, tko je već svjestan ciklusa klimatskih katastrofa u koji je naš planet ušao, zna - bez Kreativnog društva ne možemo preživjeti. U Kreativnom društvu najviša je vrijednost Život Čovjeka, pa tako sve služi na dobrobit društva i pojedinca.
04. prosinca 2021. godine, zajedno s milijunima ljudi gledala sam međunarodnu online konferenciju „GLOBALNA KRIZA. VRIJEME ISTINE" koja se istodobno emitirala na 100 svjetskih jezika. Znanstvenici, političari, vjerske osobe, analitičari, svi su u jedan glas rekli – trebamo Kreativno društvo, da se civilizacija ne uništi i ne pretvori u prah pod naletom klimatske apokalipse. Zašto Kreativno društvo? Sada znanost i najnovije tehnologije rade isključivo za privatne interese. Ali format Kreativnog društva će nam omogućiti da ujedinimo naše napore, sav naš tehnički i znanstveni potencijal kako bismo riješili globalne probleme koji su van mogućnosti bilo koje zemlje. Riječ je o problemima gladi, pitke vode, stalne inflacije, uništene ekologije, zdravstvenim problemima, liječenju „neizlječivih" i kroničnih bolesti, i što je najvažnije, problemu preživljavanja ljudi u razdoblju rastućih klimatskih katastrofa. U potrošačkom društvu ni oni koji su na vlasti nisu imuni. Oni, kao i svi drugi, obolijevaju i umiru od „neizlječivih" bolesti. Ako odmah ne poduzmemo stvarne mjere, voda, zrak i hrana bi uskoro mogli postati najvrjedniji resursi. Kome će tada trebati njihov novac?
Kreativno društvo je jedina opcija za preživljavanje i stvaranje svijeta dostojnog ljudi, kako bismo se konačno s pravom mogli nazvati civilizacijom.
Činjenica da ti problemi uništavaju naš svijet prepoznaju svi, pa čak i UN. Problemi se prepoznaju, rješenja se najavljuju, a zapravo se ništa ne radi. Štoviše, to postaje nov način zarade. Kao, na primjer, kupnja i prodaja industrijskih kvota CO₂. Inače, pravi uzrok naglih klimatskih promjena nije CO₂, već cikličnost kozmičkih procesa koji utječu na naš planet. Ali ovo se ne reklamira, jer se na tome ne može zaraditi.
Ono što me se najviše dojmilo na konferenciji je to što su poznati ljudi na vrlo visokim pozicijama izravno rekli – moramo ujediniti sve ljude, svi trebamo nešto poduzeti, jedino tako možemo pobijediti sustav potrošačkog formata.
Mnogi političari su prilikom upoznavanja s projektom Kreativnog društva priznali da je to odličan izlaz iz globalne krize, ali bez izbornog zahtjeva većine ljudi oni ne mogu ništa promijeniti.
Naše potrošačko društvo vidim kao divovskii zamašnjak koji se vrti ogromnom brzinom. Svatko od nas je mali kotačić. Je li moguće da par političara zaustavi zamašnjak i zavrti ga na drugu stranu? Nemoguće je. Za to je potreban trud većine ljudi. Vrijeme je da se prestanemo nadati da će netko doći i učiniti sve umjesto nas. Moramo preuzeti odgovornost i djelovati sami. Svi mi, ujedinjeni u jednoj težnji, možemo izgraditi Kreativno društvo u kojem će najveća vrijednost biti život Čovjeka (a ne novac, kao što je danas).
Zaista možemo učiniti puno! Za najbolji rezultat nedostaješ samo ti, prijatelju!
Članica projekta Kreativno društvo, Julia
Ostavite komentar