Potres u Afganistanu: Zašto svijet šuti o 2200 sudbina?

31. kolovoza sudbine tisuća ljudi promijenile su se zauvijek… Navikli smo gledati na tragediju kao na brojke, a ne kao na tuđu bol — i to može imati strašne posljedice za svakoga od nas. U tjednu od 27. kolovoza do 2. rujna naš je planet doživio događaje koji su trebali potresti svijet, ali umjesto toga pretvorili su se u "još jednu vijest".

Zamislite: tri tornada istovremeno se kovitlaju nad vulkanskim kraterima Islanda — pojava zabilježena ovdje tek treći put u više od 40 godina. Ili vodena pijavica u Surgutu — gradu smještenom u zoni subarktičke kontinentalne klime, gdje su takve pojave bile iznimna rijetkost. Ali najstrašnije nisu same anomalije, već način na koji na njih reagiramo.

Znanstvenici to nazivaju klimatskom amnezijom: kada ljudski mozak prestane reagirati na ponavljajuće tragedije. Kako objašnjava neuroznanstvenica dr. Maria Rodriguez, "što više katastrofa vidimo, to manje emocionalnog odgovora izazivaju. To je obrambeni mehanizam, ali u slučaju klimatske krize on je opasan".

U Afganistanu je potres magnitude 6,0 odnio živote više od 2200 ljudi, a u Sudanu je odron zatrpao cijelo selo, odnijevši živote više od tisuću ljudi. Ali umjesto općeg ogorčenja i djelovanja — tišina. Zašto?

Zato što, kako pokazuju istraživanja s Harvard School of Public Health, empatija ima granicu: kada žrtava postane previše, naš se mozak prebacuje u način rada "to nije moj problem". Vidimo brojke, a ne ljude. I upravo se tako formira klimatska amnezija — prestajemo reagirati na ono što bi trebalo pomicati planine.