Katastrofe, kojih nije znala povijest! Kronika jednog tjedna

Oborine, kakvih nije bilo sto godina. Temperature, kojih povijest nije znala. Tornado, razarajući gradove. Svaki dan — novi udar stihije. Argentina, Italija, Rusija, SAD, Francuska...

To je kronika prirodnih kataklizmi jednog tjedna, od 14. do 20. svibnja 2025. godine. A zapravo — kronika budućnosti.

Ali zašto se globalni problem, nadvijen nad čovječanstvom, ignorira s takvom upornošću? Danas ćete dobiti odgovor na ovo pitanje.

Možda se kod vas nakon pregleda još jednog videa o klimatskim kataklizmama javlja unutarnje pitanje: „Zašto se ignorira prijetnja, nadvijena nad čovječanstvom? Pa treba hitno nešto učiniti”.

Ako osjećate upravo to, znači da ste vi taj čovjek za kojeg savjest i težnja istini nisu samo riječi — one su za vas ispunjene dubokim smislom.

Ali jeste li primijetili da doslovno nakon dva dana oštrina percepcije problema nestaje? Ono što se danas čini razumljivim, vrlo važnim i zahtijevajućim hitne akcije, nakon nekog vremena postaje nekako daleko i gubi svoju aktualnost — svijest se jednostavno prebacuje na nešto drugo.

Znate li zašto se to događa? To je rad mehanizma, ugrađenog u našu psihu: kada se suočavamo s zastrašujućim informacijama — posebno ako se tiču problema na koji, kako nam se čini, mi osobno nikako ne možemo utjecati — naša svijest nastoji zaštititi se. Ona potiskuje uznemirujuće znanje u stranu, ona šapuće: „Poslije. Ne sada. To se ne tiče mene.” I mi se slažemo s tim.

U korijenu ove psihološke paralize leži strah. Mi se bojimo promjena, bojimo se posljedica i posebno se bojimo preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu i sudbinu bližnjih. Upravo taj strah i pretvara nas u promatrače, a ne u sudionike.

Ali kada se katastrofa ipak dogodi, kod svakog čovjeka zvuči jedno te isto pitanje: „Zašto? Zašto baš sa mnom?” Odgovor je jednostavan: zato što si se tada, kada je bio izbor čuti istinu ili odmaknuti se, ti odmaknuo. Kada je još bila mogućnost djelovati, ti si se uplašio, odgodio, nisi prenio istinu dalje ljudima.

Problem nije u nedostatku rješenja. Znanja i tehnologije, kako bi se nosili s klimatskim problemom, postoje! Ali, da bi se to učinilo, potrebno je sudjelovanje svih ljudi. To je osobna zona odgovornosti svakog od nas. Nema nikog drugog. I ako mi ne počnemo djelovati — nitko neće učiniti to umjesto nas.