U našoj je moći izgradnja sigurnog svijeta

Izgradnja sigurnog svijeta je realna! Kako ukloniti uzroke kriminala i riješiti se ove pojave? Što čovjeku treba biti osigurano pravom rođenja? Kolika bi trebala biti dužina radnog tjedna i plaća u Kreativnom društvu?

Koji je glavni uzrok kriminala i kako ga eliminirati?

Igor Mihajlovič: Opet, što znači da nema kriminala? Dobro pitanje. Zar ne? Nema kriminala tamo gdje nema uvjeta za njegovo postojanje. A prvi uvjet za sam kriminal je, oprostite, ljudska potreba. Gura čovjeka na pogrešan put. Točno? Dok čovjek živi ugodno, dok ima sve, dok mu je zajamčena socijalna sigurnost, tada je pred izborom: počiniti zločin ili ga ne počiniti? Ima sve, dobro mu je. Zašto bi činio zločin? Da izgubi one beneficije koje ima? Jjedan od Temelja recimo, ili ono što Kreativno društvo pruža, je upravo zadovoljenje svih čovjekovih potreba. Zar ne? Mislim, to je krov nad glavom, oprostite, to je socijalno osiguranje za čovjeka, to je visokokvalitetna medicina, to je obrazovanje, pravo na rad i sve na svijetu, ako to želi.

Igor Mihajlovič:  Ali ovdje ima jedan detalj i sada smo se dotakli prava na rad. Što ako čovjek ne želi raditi? Svejedno mora biti osiguran u Kreativnom društvu… recimo, trebao bi imati krov nad glavom. Mora se osigurati da bude sit, da ima cipele i odjeću. Lijek mu mora biti zajamčen i sve na svijetu. Ne bi trebao postojati dug prema ikome, jer to će mu, oprostite, iskopčati struju zbog neplaćanja ili će stvoriti uvjete u kojima će morati počiniti kazneno djelo da bi preživio.

Radni tjedan je samo 16 sati

Igor Mihajlovič: Mnogi će reći: ljudi će prestati raditi. Točno? Ne, prijatelji moji, neće. Sama izgradnja Kreativnog društva uklanja nepotrebno. Zašto se kaže: četiri sata dnevno, četiri dana u tjednu dovoljno je da čovjek ostane na poslu kako bi mogao živjeti lijep život. Mislim, živjet će normalan život na kojeg ima pravo rođenjem. Društvo mu već mora osigurati sve, recimo. Ali ako želi živjeti puno bolje i živjeti prekrasan život, trebao raditi.

Igor Mihajlovič: Opet, jasno je da za neki posao ljudi dobivaju više, a za drugi manje. Dakle, to je pravo čovjeka, on sam bira. Nitko ne eliminira ni privatni posao. Zar ne? U umjerenim, razumnim granicama, recimo to tako. Pretpostavljam da ćemo i o ovome razgovarati. Ali samo radi razumijevanja, ako čovjek želi živjeti bolji život, može doslovno učiniti tako da, recimo, provodi četiri sata dnevno, četiri puta tjedno odlazeći na posao, stvarajući nešto, prodajući, recimo, nešto gradeći – više je nego dovoljno da čovjek živi predivan život. Mislim, plaća bi trebala biti visoka.

Kako osigurati visoke plaće za sve ljude?

Igor Mihajlovič: Upitat će odakle će ona doći. Prijatelji, samo ne plaćajte one koji ništa ne rade. Ne možete ni zamisliti koliko se ljudi trenutno šlepa. Znate, postoji izraz: jedan čovjek kopa dok sedam ljudi sjedi na njegovoj lopati i promatra ga. Pa, stvarno je tako (Tatiana: Jao). I što god mi poduzeli, počevši od obrazovanja, od znanosti, gotovo bilo koje profesije — dakle, svugdje i svuda uokolo ima puno ljudi koji samo dobivaju plaću, a da ne pružaju ništa korisno. To je istina. I opet, raspodjela sredstava ili plaća — dakle, to je danas apsolutno nepravedno.

Uzmimo jednostavan primjer. Postoji poduzeće, a postoji i vlasnik poduzeća. Očito je da ga je on osnovao i slično, ljudima daje plaću, priliku da zarade novac. Ali u postocima, koliko vlasnik dobiva i koliko se plaća čovjeku? Dakle, ovo su jednostavni primjeri. Istina?

Tatiana: Da.

Igor Mihajlovič: Uz to, nabavna cijena i mnoge druge stvari… pa, ekonomisti će shvatiti, nemojmo sada ulaziti u ekonomiju. Ali ako je sve zapravo posloženo pošteno i na pravi način, oslobađa se ogromna količina novca. Čini se da čovjek ne treba raditi osam ili čak više sati da bi zaradio puno više nego što zarađuje sada. To je istina. Sve je izračunato, opet, nije se to izvuklo niotkuda. Pa, slično društvo je postojalo…

Tatiana: Da. Bilo je to i sigurno društvo.

Igor Mihajlovič: Naravno.

Siguran svijet – čovjek ga zaslužuje

Igor Mihajlovič: Opet, sad ste spomenuli sigurnost. Recite mi, nije li prekrasno kad se odvezeš do trgovine, izađeš iz automobila, ostaviš ključeve u autu a tvoja torbica s novcem ostane u autu, uzeo si tek toliko da uđeš i kupiš lepinju, uđeš, kupiš lepinju, vratiš se i sve stoji i nalazi se na svom mjestu, jer nitko neće ni pomisliti uzeti nešto što mu ne pripada? Nije li divno, recimo, spavati s otključanim vratima? Recimo, ni stan ni kuća nisu zaključani, ne trebaju ti silni alarmi, nitko ti neće doći i ništa ti ukrasti ili naštetiti. Je li loše imati takav slobodan i siguran svijet? Ili je čovjek nedostojan takve vrste svijeta? Mislim da je vrijedan (Tatiana: Vrijedan je). Zar to nismo u stanju? Jesmo, u stanju smo.

Objedinjena globalna sigurnosna služba

Igor Mihajlovič: I opet, mnogi će ljudi reći: „Što je s kriminalcima? Ipak postoje bolesni ljudi.“ Jasno je da bi trebala postojati služba koja nadgleda, recimo, čistoću morala i sigurnosti, ali to bi trebala biti jedna služba koja je u potpunosti odgovorna za čovjekovu sigurnost. Baš kao što danas imamo Ministarstvo za izvanredne situacije. Zar ne? Jedna bi se služba trebala baviti svim vrstama prijetnji i opasnosti, ali to bi trebala biti jedna služba u cijelom svijetu. Suvremena tehnička sredstva, između ostalog, omogućuju nam da svijet učinimo apsolutno sigurnim, jer zločin neće ostati nekažnjen. Oprostite, ako unaprijed znate da ćete, ako počinite zločin, biti kažnjeni, nekako ga više ne želite počiniti, pogotovo ako dobro živite i niste u potrebi. Nije li tako? Mislim, sve je vrlo jednostavno.

Otklanjanje uzroka kriminala i izgradnja sigurnog svijeta je jednostavna

Igor Mihajlovič: Osim toga, neće biti onih koji su zainteresirani za podržavanje i činjenje zločina. Ovdje imamo nešto vrlo zanimljivo. Malo je ljudi razmišljalo o tome, ali, recimo, sam sustav je izgrađen na takav način da… Jednostavno rečeno: ako postoji policija, mora postojati i kriminal. Policija je stvorena za borbu protiv kriminala. Recimo, ako postoji pčelinji vrt i postoji pčelar, onda pčele moraju stvarati med. Točno? Slično tome, sam kriminal rađa čitav sustav borbe protiv njega i nadzora nad njim; milijuni i milijuni ljudi širom svijeta uključeni su u ovaj sustav, no kriminal je postojao i nastavit će postojati. Zašto? Jer se stvaraju uvjeti da on postoji. Ako uklonimo kriminal, što će biti s tim milijunima ljudi? Pa to svi savršeno razumiju. Ali možemo li prevladati kriminal? Lako.

Tatiana: Možemo.

Igor Mihajlovič: Lako je. Napokon, svi smo ljudi. A ako uzmemo u obzir baš te kriminalce, oni su u stvari… Ne govorim o ljudima koji su zaista bolesni i koji se zapravo ne mogu nazvati ljudima – oni su zvijeri. Nego o onima koji čine zločin uglavnom zato što su prisiljeni počiniti ga, međutim, ti ljudi riskiraju. Nije li tako? Oni riskiraju svoje živote i svoje zdravlje. Da, oni idu protiv čovjeka, recimo, i čine ilegalna djela, ali istodobno su skloni, recimo, potrazi za uzbuđenjem.

Tatiana: Tako je, tragači za uzbuđenjem.

Igor Mihajlovič: Upravo tako. Dakle, neće li takvi ljudi u Kreativnom društvu pronaći posao povezan s rizikom, gdje se mogu pokazati i zaraditi puno više nego što ukradu? I živjet će mnogo bolji i sigurniji život nego sada dok kradu i čine prijestupe. Ali što je najvažnije, ako danas kriminalac živi, na njega pljuju i to je, eto… zločinac je zločinac. Istina? Ali s druge strane, ako taj čovjek radi za dobrobit čovječanstva u Kreativnom društvu, onda, oprostite, svi će mu zahvaljivati i hvaliti ga. Nije li to lijepo?

Tatiana: Da, prema njemu će se postupati s velikim poštovanjem.

Igor Mihajlovič: Jednostavno, samo mi recite, prijatelji moji, što vam je ugodnije: kad vas pljuju ili kad vam daju cvijeće? Evo jednostavnog prijedloga. Nije li tako? A istovremeno zarađujete više i pošteno zarađujete, dobro spavate, a rođaci i prijatelji gledaju vas s ponosom. Nije li tako? (Tatiana: Sjajno) Dakle, nije li bolje? Sve je moguće. Sve se može učiniti i sve se može promijeniti, a sve je u rukama ljudi ako postoji volja.

Tatiana: To je izvrsna alternativa.

Igor Mihajlovič: Prirodno. 

Tekstualna verzija emisije „Kreativno društvo“. Dio 1