Charles J. Moore

Vrlo sam sretan što sam dio međunarodne konferencije, konferencije usmjerene na krizu koja doista pogađa sve. Želim podijeliti svoju viziju zagađenja plastikom.

Dakle, ja se zovem kapetan Charles Moore. Osnivač sam Algalita Marine Research and Education. Osnivač sam Instituta Moore za istraživanje zagađenja plastikom. Također sam osnivač Long Beach Organic, projekta vrtlarstva u lokalnoj zajednici.

Ono što se dogodilo 1997. godine, kada sam prešao, ono što je trenutno poznato kao “Velika pacifička hrpa smeća”, bilo je jednostavno viđenje kapetana duge plovidbe koji stoji na straži, da je nakon samo nekoliko minuta, prošlo nešto što tamo nije pripadalo, nešto ljudskog porijekla, plutajući komad plastike.

Ideja je da usred ničega, na najudaljenijoj točki od ljudske civilizacije, moguće naići, dakle bilo gdje na Zemlji, nečistoću, otpad ljudske civilizacije, u alarmantnoj količini.

Bilo je to 1999. godine kada sam se vratio s određenom opremom za uzimanje uzoraka. I tada je zaista došlo do otkrića. Drugo otkriće iz 1997. godine, izazvalo je samo zabrinutost zbog prisutnosti krhotina usred oceana.

Ali 1999. godine to je uistinu bilo otkriće, jer smo 1999. godine, nakon što smo analizirali uzorke, shvatili da je težina plastike u površinskim vodama 6 puta veća od količine zooplanktona — glavne hrane lokalnog ekosustava.

Odlučili smo da, budući da se ne pridaje pažnja zagađenju plastikom, preuzimamo vodstvo u stvaranju onoga što će kasnije postati poznato kao „Veliko buđenje plastike“.

A osnovni je problem što plastika, za razliku od ostalih tvari, ne nestaje.

Ona ostaje u okolišu. Ne prolazi kroz normalan ciklus biorazgradnje. Izumljena je kako bi pobijedila prirodno propadanje.

Pobijedivši prirodno propadanje, postala je stalnim dijelom našeg okoliša.

Sad, znamo da ta mikroplastika postaje nanoplastika. Nosi je vjetar, ulazi u našu vodu i u našu hranu, pa čak i u naše povrće.

Dakle, nismo otkrili samo da je to veliki problem za morska bića, sada je to problem za sve, za svako stanište, baš svako.

Ocean pati od istog problema kao i ja kad sam pokušavao ljude osvijestiti po pitanju plastike. A to je, da nitko ne živi u oceanu. Svi žive na zemlji.

Dakle, za većinu ljudi, koji žive na kopnu, ocean je samo stranac. To je jednostavno čudno, drugačije mjesto i zaista, koliko mogu vidjeti, koliko oni znaju, nema utjecaja na njihov svakodnevni život. Mislim, da, postoje uragani. Da, postoje oluje. Da, postoje poplave duž obalnog područja. Ali općenito, čovjek koji živi na kopnu ne smatra ocean velikim dijelom svog života.

Dr. Sylvia Earle daje jezgrovitu izjavu: „Ako nema plavog, nestat će i zeleno!“, znate. Ocean nam je zaista potreban na toliko različitih načina i njegovu važnost ne možemo podcijeniti.

Ljudsko tijelo, koje lijepo funkcionira, nazivamo tijelom u homeostazi, tijelom koje je dobro uravnoteženo. Ima sve sustave koji zajedno rade u harmoniji. Ne možemo imati planet u homeostazi bez oceanskog i kopnenog okoliša koji zajedno rade u harmoniji.

Moraju biti uravnoteženi. Upravo sada, civilizacija koju imamo je na vrhuncu i izbacila je tu ravnotežu toliko daleko, kao nikad u povijesti svijeta. Naša je civilizacija dosegla vrhunac i dosegla je vrhunac u trenutku kada ne može dalje ići, u beskonačnom je rastu. Mora se povući i mora se vratitii. Mora se vratiti u cikličnost, u rekonstrukciju, u nulu otpada, ponovnu upotrebu i recikliranje.

Jadno i neuspješno suzbijamo klimatske promjene i zagađenje plastikom. Dakle, nema dobrog ishoda za budućnost naše civilizacije na temelju trenutnih trendova.

Moramo razmišljati o budućnosti. Moramo imati koncepte koji se mogu probiti kroz sadašnjost, koja je tako represivna, tako užasna, tako jadna.

Na Zemlji je samo pakao. To je Danteov pakao — vani u oceanu, na mnogim mjestima — to su samo različiti slojevi pakla. To se događa bićima u oceanu. Možete ga jednostavno vidjeti na mnogim plažama, upravo preplavljenim ovom plastikom.

Dakle, moramo ići dalje od našeg zadovoljstva ovom osnovnom linijom koju doživljavate, biti nezadovoljni i živjeti životom kritičke misli, kritike i dugoročnog razmišljanja kako bismo mogli imati bilo kakvu budućnost koju vrijedi imati, u kojoj vrijedi živjeti.