Jeste li se ikada zapitali zašto u isto vrijeme postoje prosperitetne i zapostavljene zemlje? Zašto jedan dio stanovništva planete uživa sve „blagodati civilizacije“, a drugi nema osnovne pogodnosti ili je općenito prisiljen piti vodu iz zagađenih izvora? Tisućama godina na Zemlji postoji nejednakost između malog sloja bogatih i ogromnog sloja siromašnih. I taj jaz brzo raste. Što se događa? Pitanje sreće i marljivosti ili globalna shema prijevare?
Pogledajmo stručnjake u ovom području – Johna Perkinsa, autora bestselera New York Timesa, međunarodnog govornika i Roberta Kennedyja, doktora političkih znanosti, predsjednika Vijeća za vanjske odnose Atlante. Pravo stanje i uzroke ekonomske nejednakosti u svijetu rasvijetlili su u svojim govorima na forumu „Mi smo ljudi. Želimo živjeti”, održanom 07. svibnja 2022. godine.
Investicije, razvoj novih industrija, širenje infrastrukture. Poznato? Prilike za privlačenje kapitala iz međunarodnih fondova, financijskih institucija i korporacija sada traže poduzetnici i zemlje u razvoju. Investicije zvuče kao dar s neba za siromašne krajeve koji imaju prirodne i ljudske resurse, ali nemaju novca za razvoj tehnologije i industrije.
Razrađena je cjelokupna metodologija za organe državne vlasti, općine i poduzeća kako privući razvikane investicije. Svaki je korak napisan na različitim jezicima s prekrasnim slikama i pričama o uspjehu. Investicijska putovnica, industrijski park, projekti i objekti…
Krenut ćemo s investicijama – osigurat ćemo razvoj proizvodnje, gospodarstva i prateće infrastrukture, otvorit ćemo tisuće novih radnih mjesta, od kojih će porezi unaprijediti socijalna i druga područja. Zemlje će procvjetati. Apsolutno logičan, zdrav niz argumenata i za laika i za poduzetnika.
Dapače, na papirićima, grafikonima i slikama se potvrđuje pozitivan učinak. Za vas će se snimati šareni videozapisi, tiskati brošure. Sa samo jednom svrhom – da lijepo prikriju grandioznu prijevaru!
Samo 1,1% svjetske populacije posjeduje gotovo polovicu svjetskog bogatstva. Više od 55% svjetskog stanovništva posjeduje samo 1,3% svjetskog bogatstva. Jaz između bogatih, superbogatih i ostatka društva samo raste.
Covid-19 samo je pogoršao ovaj problem. 2020. godinu obilježilo je rekordno povećanje udjela milijarderskog kapitala u svjetskom bogatstvu.
„Takva nejednakost izaziva ne samo prijezir, već i ogorčenost među najsiromašnijim ljudima i narodima, te stvara sukobe unutar i između zemalja. Nažalost, ima i značajan negativan utjecaj na gospodarski rast koji je toliko neophodan za poboljšanje ljudskog života”, naglašava Robert Kennedy.
Prema Our World in Data (projekt Global Change Data Lab, neprofitna organizacija, UK), objavljenom u članku „Globalno ekstremno siromaštvo", globalno siromaštvo jedan je od strašnih problema s kojima se svijet suočava. Previše ljudi često gladuje, pati od bolesti, nema osnovnu zdravstvenu skrb, ima ograničen pristup obrazovanju i službama za spašavanje života i nema svjetla noću.
Svaki dan 25 000 ljudi, uključujući više od 10 000 djece, umire od gladi i razloga povezanih s njom. Procjenjuje se da je 854 milijuna ljudi diljem svijeta pothranjeno, a visoke cijene hrane uzrokovane klimatskim promjenama i neopravdanim ratovima mogle bi još 100 milijuna ljudi gurnuti u siromaštvo i glad. Takve brojke iznio je u svom govoru na Forumu predsjednik Vijeća za vanjske odnose Atlante:
„Borba s neravnopravno raspodijeljenim dohotkom, kako unutar tako i između zemalja, može biti još teža od borbe protiv širenja oružja za masovno uništenje, jer je često potaknuta pohlepom.”
Vojni aspekt porobljavanja kao rezultat ratova bio je prilično istaknut kroz ljudsku povijest. Barem u zadnje 2-3 tisuće godina naše povijesti. Ali nakon Drugog svjetskog rata, a posebno za SAD nakon poraza u Vijetnamu, postalo je jasno da vojna akcija nije nužno najbolja opcija za zemlju. Dakle, prava pokretačka snaga bogaćenja bio je dug. I tada su na scenu stupile ekonomske ubojice.
Jedan od njih bio je John Perkins, danas najpoznatiji po svojoj jedinstvenoj knjizi „Ispovijesti ekonomskog ubojice”. Autor dijeli svoje osobno iskustvo, govori o visoko plaćenim profesionalcima koji varaju zemlje širom svijeta za bilijune dolara. Knjiga prikazuje potrošački format u kojem svi živimo. Sustav korporatokracije i pohlepe.
„Naziv moga radnog mjesta je bio „glavni ekonomist”. Zapravo, moj posao je bio identificirati zemlje koje imaju resurse koji su potrebni našim korporacijama. Kao što je nafta i mnogi drugi. Danas je to litij, kobalt i drugi minerali za visokotehnološku industriju. Glavni cilj je maksimiziranje kratkoročne dobiti, bez obzira na društvene i ekološke troškove”, kaže John Perkins.
Govornik je detaljno opisao shemu prijevare i naveo rječite primjere iz vlastitog iskustva rada ekonomskog ubojice američkih korporacija.
„Mi, ekonomski ubojice, identificiramo odgovarajuću zemlju i organiziramo joj veliki zajam od Svjetske banke ili jedne od njezinih podružnica. Ali novac zapravo nije išao u državu, išao je našim korporacijama za infrastrukturne projekte u ovoj zemlji”, napominje autor knjige.
Željeni projekti su, primjerice, industrijski parkovi i energetski sustavi, autoceste, luke, zračne luke, općenito veliki infrastrukturni objekti. I stvarno su izgrađeni i pušteni u rad. Ali prije svega, oni su donijeli ogromne profite korporacijama koje su angažirale ekonomske ubojice, a također su pomogli da se obogati nekoliko bogatih obitelji u tim zemljama.
Obitelji koje posjeduju industriju, banke, trgovačke centre imale su koristi od bolje opskrbe energijom, većih luka i autocesta. No najviše su patili ljudi jer je novac za zdravstvo, obrazovanje i druge socijalne potrebe odlazio na otplatu dugova po kreditima.
„Odličan primjer je Kolumbija, gdje sam imao ured i tamo provodio dosta vremena. Godinama podupiremo policiju u zemlji i vojnu obuku kolumbijskih vojnika pod izlikom da ih obučavamo za borbu protiv trgovaca drogom koji opskrbljuju drogom uglavnom Sjedinjene Države. I zapravo, mnogi od tih vojnika zapravo se koriste za zaštitu američkih korporacija – naftnih i drugih kompanija koje su pod prijetnjom” – kaže publicist. „Neke od prijetnji su doista legitimne sa stajališta lokalnog stanovništva kojem se nanosi ogromna šteta.”
Militarizacija se koristi kao izgovor za borbu protiv terorizma ili za obranu od nekog navodnog neprijatelja.
Zbog toga (prema unaprijed planiranom scenariju) država ne može otplaćivati svoje kredite, pa se njeni „strani partneri”, a zapravo ekonomske ubojice, obraćaju MMF-u i dogovaraju refinanciranje kredita. John Perkins je iskreno objasnio posljedice:
„To je uvijek značilo da je zemlja morala prodavati svoje resurse po vrlo niskoj cijeni našim korporacijama bez ekoloških ili društvenih ograničenja. Možda glasati za nas u UN-u, pustiti nas da izgradimo vojnu bazu na njihovom teritoriju. Dakle, mi zapravo porobljavamo ove zemlje kroz dug, i jako smo dobri u tome."
Dug koji zemlje preuzimaju mora se nekako vratiti. I obično ga otplaćuje obmanjeni narod.
Kada se kamate i dugovi ne mogu vratiti, a za to su namjerno stvoreni svi uvjeti, „vlasnici" ekonomskih ubojica daju kredite državama pod takvim uvjetima da ih je gotovo nemoguće vratiti! Kolateral za kredite su resursi koji su još uvijek u zemlji. U nekom trenutku vjerovnik kaže: „Budući da ne možete otplatiti dug, trebamo pristup vašoj nafti, litiju itd."
U ovom trenutku nastaje ogromna šteta okolišu i lokalnim sustavima. Ljudi u područjima gdje se iskopavaju minerali ili polažu cjevovodi užasno pate zbo toga. U konačnici, šteta je učinjena cijeloj državi – to je globalni ekonomski sustav koji proždire sam sebe dok nije potpuno uništen. Vrlo destruktivan sustav generiran potrošačkim društvom.
„Radio sam to godinama jer sam mislio da činim pravu stvar”, objašnjava bivši ekonomski ubojica. – Naučio sam u poslovnoj školi, Svjetska banka i sve te institucije promiču ideju da kada ulažete, kada date sve te kredite zemlji i ulažete u infrastrukturu, gospodarstvo raste, zemlja napreduje. I možemo statistički pokazati da se to doista događa.”
To je zato što se rast i prosperitet namjerno mjere u smislu bruto domaćeg proizvoda (BDP). U SAD-u, primjerice, troje ljudi posjeduje onoliko kapitala koliko polovica stanovništva zemlje. Tako možete čak i grubo izvesti izračun na komadu papira. Ako su ovo troje ljudi prošle godine zaradili 10% na svojoj imovini, dok je pola zemlje izgubilo 3%, a druga polovica ostala na istoj razini, to bi pokazalo rast BDP-a od gotovo 4%. Čini se da cijela država prosperira, ali zapravo je samo troje ljudi zaradilo. Svi ostali su ili ostali na istom ili im je život postao gori.
Ako se to događa u zemlji u kojoj troje ljudi posjeduje isto bogatstvo kao polovica stanovništva, što tek reći za zemlje Afrike, Latinske Amerike i druge, gdje troje ljudi posjeduje isto bogatstvo kao 90 ili 95% stanovništva. To je očito krivulja sustava u kojoj se pokazatelji iskrivljuju u korist bogatih.
Bogatstvo samo po sebi nije loša stvar, višak kapitala ponekad se reinvestira u gospodarstvo i osigurava radna mjesta, kao i početni kapital za tehnološke inovacije koje poboljšavaju ljudsku egzistenciju. Međutim, razmetljivo gomilanje bogatstva koje premašuje potrebe često ima štetan učinak na čovječanstvo, komentira Robert Kennedy:
„Oni koji imaju puno novca, s njim zarađuju još više novca. Novac stvara novac. Kao rezultat toga, većina novca teče na vrh financijske piramide i koncentrira se u rukama nekolicine, koji su često mnogo manje zainteresirani za poboljšanje života siromašnijih slojeva društva, na koje često gledaju s prezirom, nego za gomilanje većeg bogatstva za sebe. To je ono što zovemo pohlepom. Treba li ikome kuća od 37 000 m²? A to je kuća u vlasništvu tajkuna u Mumbaju, Indija. I nije jedini među onima koji posjeduju kuće veće od 10 000 m².”
Ponekad se tvrdi da izgradnja takvih kuća i mega-jahti ima pozitivan ekonomski učinak. Ali dolazi li taj novac do onih kojima je potreban? Ako pogledate naš svijet, odgovor je očit. U današnjem društvu bogati postaju sve bogatiji, a ostali su sve siromašniji.
Jaz između njih se ubrzano produbljuje, a cijena toga su životi milijardi ljudi koji bi uz bolju zdravstvenu skrb i obrazovanje mogli dati veliki doprinos poboljšanju života čovječanstva. Ovaj nesrazmjer se ne može nastaviti.
Nije lako, tvrdi Robert Kennedy. Novac je sve, ne samo kupnja mega-jahti i mega-kuća, novac kupuje autokratske vladare i demokrate. Potonji su često izabrani na položaj putem zakonski ovlaštenih golemih donacijakampanji. Naravno, novac ima značajan utjecaj na njihove odluke, koje pogoduju bogatim donatorima, a ne široj javnosti.
„Dakle, što mi možemo učiniti? Moramo raditi na velikoj promjeni u načinu na koji gledamo na ljude i društva. Svijet se neće promijeniti sam od sebe. Među onim što treba učiniti – veliki novac treba obuzdati. Moramo poštivati druge narode i kulture i poglede koje oni nude, a koji se razlikuju od naših. I konačno, trebamo prevladati usku definiciju osobnog i nacionalnog interesa i kreativno razmišljati o tome kako riješiti goruće probleme koji prijete našoj budućnosti i budućnosti planete. Trebamo Kreativnije društvo.” – siguran je predsjednik Vijeća za vanjske odnose Atlante.
Konzumeristički format uništava našu dobrobit i obogaćuje nekolicinu na račun siromaštva milijuna. Ovo je put porobljavanja i samouništenja. I upravo smo danas na tom putu. Jedini izlaz je promjena formata društva iz potrošačkog društva, gdje je novac najveća vrijednost, u Kreativno, gdje je život čovjeka najveća vrijednost.
Ostavite komentar