Premijera dokumentarnog filma "Izbjeglice" bila je 04. prosinca 2021. godine na konferenciji „Globalna kriza. Vrijeme istine"
Prema UN-u, 2021. godine broj izbjeglica premašio je 84 milijuna ljudi, a ta brojka stalno raste. U današnjem svijetu, za nekoga civiliziranog i prosperitetnog, milijuni ljudi napuštaju svoje domove, vođeni ratovima, trpeći nasilje i kršenje ljudskih prava, doživljavajući klimatske katastrofe.
Trče-plutaju-odlaze, spašavajući svoje živote, nadajući se da će pronaći sklonište na sigurnijem mjestu. Izbjeglice se zapravo nađu u novom „paklu“: neljudskim životnim uvjetima, bez skloništa i hrane, pate od neprijateljstva, premlaćivanja i nasilja. Nitko nije zadovoljan njima, nikome nisu potrebni.
„Bilo je to užasno putovanje. Znate, samo ja i moj muž smo u invalidskim kolicima 4 dana. To je bilo teško. Nikada, nikad neću zaboraviti... Nema kampa, baš ništa. Upravo su nas napustili. Uzeli su samo Sirijce, tako da smo se morali osloniti samo na sebe...”, kaže Soma, izbjeglica iz Iraka. Prije 7 godina ona i njezin suprug napustili su svoju zemlju i stigli u Tursku, ali njihovi dokumenti još uvijek čekaju u UNHCR-u. Soma kaže da se njima zapravo nitko ne bavi, a zbog nedostatka dokumenata situacija njezine obitelji u državi je vrlo nestabilna, neprestano se bore za opstanak.
Što tjera ljude da napuste svoje domove
Jumakan Alikuzaj priča kako je stigao u Njemačku „Ja sam porijeklom iz Afganistana, imam 25 godina. Kad sam stigao u Njemačku, imao sam 17 godina i do sada mi nitko nije pomogao. Imam puno poteškoća. Na putu je bilo jako teško i opasno. Bilo je jako teško u Iranu i Bugarskoj. 5 dana i noći hodali smo planinama bez hrane, bio je samo kolačić ili nešto što smo imali u ruksacima... Put je bio jako težak. Nismo išli autom, nego smo od Afganistana do Njemačke išli pješice. Da nije bilo rata u Afganistanu, mogao sam tamo ostati sa svojom obitelji. Zbog rata sam napustio obitelj. Izgubio sam oca u ratu.".
Ljudi koji pomažu izbjeglicama pričaju strašne stvari o svojoj stvarnosti koje običnom čovjeku ne bi pale na pamet. Žena iz Švedske, čije ime i lice nisu objavljeni iz sigurnosnih razloga, progovorila je o stravičnom ritualu „bacha-bazi" koji je izveo klan razbojnika u Afganistanu:„Traže zgodnog dječaka. I uzmu ovog dječaka, našminkaju ga i on za njih pleše noću. I ovaj dječak je dužan poći s čovjekom s kojim mu se kaže. I on je seksualno zlostavljan. Trojicu sam odvela u bolnicu u Švedsku na operaciju. U njima je sve bilo teško oštećeno. Jedan je tamo imao čak i crve."
Bezakonje civilizacije
Da, danas postoje zakoni i međunarodne konvencije koje štite izbjeglice, ali samo na papiru. Ali u stvarnosti ti ljudi, bježeći od nekih opasnosti, u našem „civiliziranom" svijetu ponovno se suočavaju s prijetnjama po život i zdravlje, podvrgnuti progonu i nasilju.
Izbjeglica iz Konga, princ Okitafumba Domba priča o svom životu u Južnoj Africi: „To je jako dobra zemlja. Ali jedini problem s kojim se suočavamo je ksenofobično nasilje. Jer ovdje nikako ne vole strance. Nećete provesti mjesec dana a da vas ksenofobija ne napadne. Kažu da im kao stranac kradeš rad.
Izgubio sam nadu da ću živjeti u divnom društvu. Ne znam, izgubio sam tu nadu, jer vidim kako se ljudi ubijaju, vidim kako se na njih puca pred mojim očima. A strah koji sada proživljavam je za moje dvoje djece. Svaki dan u glavi čujem misli: „Ovo se može dogoditi mom djetetu, ovo se može dogoditi i meni." Zbog toga nemam mira. Izgubio sam spokoj."
Trgovanje ljudima
Da, zakoni potrošačkog društva ne štite izbjeglice. Kampovi koji se organiziraju za njih nemaju uvjete za normalan život, ali često postaju nova zamka, gdje su ljudi izloženi fizičkom i psihičkom nasilju. Prisilne migracije danas su neraskidivo povezane s stalnim kršenjima ljudskih prava. Upravo izbjeglice najčešće postaju žrtve golemog višemilijunskog posla trgovine ljudima. Prodaju se za organe, za seksualno zadovoljstvo ili težak rad...
„U sjevernoj Africi, čak i u Libiji, postojalo je tržište na kojem su se ljudi prodavali za sedamdeset, sto ili dvjesto dolara. Mladi su bili prisiljeni raditi besplatno, odnosno praktički kao robovi...
Riječ je o trgovini ljudima, uključujući ženama i malom djecom. Govorimo o dva milijuna ljudi svake godine. Odnosno, govorimo o kolosalnom broju ljudi kojima se trguje u svrhe koje nemaju nikakve veze s čovječanstvom”, komentira Ria Abu-El-Assal, trinaesti anglikanski biskup, poglavar Episkopalne crkve u Jeruzalemu i na Bliskom istoku.
Svatko od nas sutra može postati izbjeglica
Situacija s izbjeglicama vrlo jasno pokazuje krizu modernog društva u kojem se novac cijeni iznad ljudskih života. Ljudi koji su migrirali iz drugih zemalja često se smatraju otpadom društva. Ali ako obratite pozornost na situaciju s globalnim klimatskim promjenama na planetu, postat će očito da sutra svatko od nas može postati izbjeglica. Milijarde ljudi će se preseliti kako bi pronašli sigurno mjesto za preživljavanje kada prirodne katastrofe pogode njihove domove... I što onda???
Šansa za spas
Danas moramo promijeniti format potrošačkog društva u konstruktivni. Donositi zakone koji štite ljude, njihove živote i sigurnost, a ne privatno bogatstvo pojedinaca. Ima još vremena za izgradnju Kreativnog društva, gdje će čovjek biti jedan drugom oslonac i podrška, gdje će život svakoga od nas biti vrijedan i nepovrediv.
KREATIVNO
